Komunizam i drug Kardelj

Mentalitet prošlog sustava i 21. stoljeće

Opće je poznata i dokazana činjenica da su sve zemlje svijeta u kojima su vladali komunisti, propale u posvemašnjem ekonomskom, društvenom, kulturnom i civilizacijskom rasulu. Društvo u kojemu je primitivizam državna religija, nema budućnosti. Osnovna postavka političkih odnosa u nas bila je ukidanje/istrebljenje građanske klase. Jedna od najtežih inkriminacija i redovitih političkih etiketa bila je „pripadnik trule građanske klase“.

Afera TDZ

Slučaj TDZ punio je svojevremeno stupce novina i bio dugo vremena glavna tema u TV emisijama.

Podsjetimo se: vlasnik tvornice izgradio je novu tvornicu izvan Zagreba i odlučio zatvoriti staru, s time da svi radnici koji žele, mogu zadržti svoja radna mjesta ali u novim prostorima. Oni koji to ne žele, imaju pravo na veliku otpremninu. Međutim, bilo je i onih koji nisu željeli ni preseljenje, ni otpremninu, već nastavak proizvodnje u starom pogonu, pa su okupirali tvornicu ne dozvoljavajući vlasniku ulazak i preuzimanje zaliha duhana.

O Americi i nama

Slušam salve uvreda i vrijeđanja na račun američkog načina života, razmišljanja, obrazovanja. Ljudi kao da likuju što je u Americi kriza. Često čujem, pa čak  vezano i za “Twinse”: Neka im je, zaslužili su, i ‘Twinse’ i krizu!“ Ali, jednog dana čujem ja i malo drugačiju muziku i poslušam.

Uspješni poduzetnici – narodni neprijatelji

U Francuskoj najuspješniji poduzetnici dobivaju najviše priznanje – Orden Legije časti. Znaju tamo da su poduzetnici ti koji financiraju državu, otvaraju radna mjesta, da su oni lokomotive  gospodarstva koje vuku ogroman broj vagona. A gdje smo mi? Ne jednom, slušali smo s vrlo mjerodavnih mjesta kako su uspješni poduzetnici zapravo državni neprijatelji broj jedan i da upravo oni narušavaju temeljna načela pravednosti, a to je jednakost.

Kapitalistička solidarnost

U Austriji smo u aranžmanu lokalne agencije proslavili Novu godinu. Jutro nakon novogodišnjeg slavlja trebali smo ići u obilazak okolice našim autobusom. Ali, autobus se pokvario, i to jako. Vodič puta s vlasnicom hotela pokušavao je mobitelom pronaći jednog od lokalnih vlasnika autobusa. I uspjeli su. Za sat vremena pojavi se austrijski autobus. A vozio ga je, glavom i bradom, sam vlasnik. Za zanemarivu cijenu.

Zašto ne volimo kapitalizam?

Privremeni menadžer

Zašto velika većina kod nas ne voli, dapače mrzi kapitalizam? Zato jer on naglašava osobnu odgovornost, daje dobrima prednost – kao i u športu. Tko osvaja medalju? Spori trkač dobrog srca ili najbrži? Jasno, najbrži. Ali, šport je šport i tu se svi igramo, kako oni na terenu, tako i mi navijači na klupama. Ali, kada se to preslika u stvarni život, pa dobar, obrazovan, vitalan, poduzetan dobije više novca, slave, priznanja, zdravlja – e, to je već teško gledati! Jer, učili su nas u socijalizmu da smo svi jednaki, i da bez obzira na osobni doprinos zaslužujemo isto.

Lice i naličje socijale

Ne postoji niti jedna civilizirana država koja nema vrlo razrađeni socijalni program. Hendikepirane kategorije društva nužno moraju biti zaštićene i mora im se omogućiti dostojanstvena egzistencija. Zato mnoge čudi zašto europska zajednica, između ostaloga, kao preduvjet za ulazak u Europu traži redukciju socijalnog programa u Hrvatskoj odnosno smanjenje socijalnih davanja. Razlozi su već rečeni: traži se razrađeni socijalni program koji neće u praksi biti zloupotrebljavan i koji neće omogućiti da socijalna pomoć dolazi u krive ruke, bivajući istovremeno kočnicom gospodarskog razvoja.

Desnica i ljevica

Kod nas se često spominje politička opcija zvana desnica u vrlo negativnoj konotaciji, kao politički program temeljen na nacionalizmu. U zemljama razvijene demokracije desnicom se smatra vrlo kreativan politički program u kome je nacionalizam potpuno sporedan ili ga uopće nema. Ali zato postoji jedan određeni svjetonazor koji bismo mogli nazvati konzervativnim, ali u pozitivnom smislu tog pojma.

Postoji i negativna definicija konzervativizma koji je našao mjesto i u opusu genijalnog A.G. Matoša. Kao što znamo, za tzv. tradicionaliste u narodu postoji poslovica: Pleti kotac k’o tvoj otac. Matoš je to izokrenuo i stvorio anti-poslovicu koja glasi: “’Ko u oca kotac mu je pleten, otac je budala, a vrli sin kreten”.

Lijenost i država

Znam nekolicinu mladih ljudi (školovanih, elokventnih, uvjerljivih, s pozitivnim i konstruktivnim deklaratornim stavovima) koji žive na račun svojih roditelja. Ne mogu naći posao dostojan njihove razine, a bilo što neće raditi. Radije su na grbači svojih starih i istrošenih roditelja.

A naše more ljeti npr. vapi za konobarima. I sad bi se, da ovo nije pisani tekst, već razvila panel diskusija ili debata,  i sigurno bi se javio jedan od mnogobrojnih teoretičara – humanista (kojih je u našem društvu napretek) pitanjem zašto bi netko tko se školovao, radio kao konobar, jer je to nehumano. To su teoretske deklaratorne isprike. Zar je moralnije biti drugome na grbači umjesto primiti se posla, makar to bilo ispod razine svoga školovanja? Humanisti bi odgovorili da to nije tako crno-bijelo. A ja tvrdim da jest.

Postoji samo crno i samo bijelo. Ili se brineš za sebe ili si drugome na teret. Sivilo tj. „ono između“samo je manevarski prostor kako bi se prava istina zamutila, a tako jasno podijeljene kategorije pomiješale i relativizirale.

Znam jednog mladog završenog konobara koji živi na teret svoje bolesne matere jer mu se  ne da ići ljeti konobariti na more, a ni raditi u Zagrebu jer su “svi poslodavci lopovi”. Radije ne radi.

Znam nezaposlene osobe kojima smo nudili besplatnu edukaciju (kako bi postali zapošljivije), ali… nemaju vremena… – moraju vjerojatno gledati sapunice ili ispijati kave u kafićima ili su možda u “depri” pa im se ne da ili su možda zauzeti protestiranjem kako im ova država ne pruža šanse.

Znam mnoštvo primjera posrednog ili neposrednog parazitizma. Da je borba za opstanak, karakteristična za omraženu nam tržišnu ekonomiju, izraženija i kod nas, i da ne dolazi do enormnog preljevanja energije, novaca, vremena, živaca, ukratko krvi onih vrijednih i sposobnih na navedene parazitske kategorije, više bi parazita bilo prisiljeno raditi, učiti, obrazovati se. Znali bi: “ako si sam ne pomogneš, neće ti nitko”.

Ali tu naša draga mama Država, percipirana kao svemoćna, kao ona koja može (a neće) ispraviti sve nepravde ovoga svijeta, koja može (a neće) servirati na tanjuru standard, opuštenost i sve one divne karakteristike nerada, kvari računicu populističkom politikom i prisilnim prelijevanjem energije, novaca, živaca od vrijednih, sposobnih i/ili poduzetnih na raznorazne parazitske kategorije.

“Država je kriva”

Odgovara - Vlada

Nedavno je bilo nekoliko situacija, između ostalog, u emisiji Otvoreno, kada je određena strana (najčešće naša vrla oporba) po ne znam koji puta izgovorila popularnu i toliko upotrebljavanu populističku krilaticu „država bi trebala“, „država nije“, „država je/bi morala“, itd. Kao da u našoj bajnoj Hrvatskoj postoji samo jedan jedini subjekt koji treba organizirati, odgovarati, brinuti se, usmjeravati, plaćati…, a to je država.

Stranice: 1 2