Neposlušna

Priča direktor:
Voditeljica komercijale je zgodna ženska. I pametna, ali neposlušna. Kako samo može odoljeti mojim čarima? Pa sve sam do sada mogao imati. Baš je nezgodna. Pokušavam ju omekšati. Ne dajem joj godišnji u terminima koje traži, zahtjevam od nje da se upisuje u evidencijsku vremensku listu. Ali, ona je žilava i ne da se slomiti.

Nostalgija

Željko: Uh, da mi se vratiti u osamdesete!
Dario: Ne znam baš. Jel’ ti to plačeš za prošlošću?
Željko: Daj se sjeti. Kakav je to život bio! Nitko nam nije visio nad glavom. Uvijek smo mogli skoknuti iz ureda nešto obaviti.
Dario: Da, sjećam se dobro.
Željko: A kad smo za vrijeme radnog vremena sreli poznanika, pala je obavezna kavica. Šef nije kljucao i mjerio vrijeme koliko izbivaš iz ureda. Eh!
Dario: Kakav je bio taj tvoj šef?
Željko: Bio je super. Skoro nikad nije bio u uredu. Svo vrijeme provodio je na sastancima i službenim ručkovima.

Siguran posao

Đurđa: Kako si?
Mladen: Grozno. Na poslu je prestrašno. Na kapaljku nam isplaćuju zaostatke plaća.
Đurđa: Tražiš li drugdje posao?
Mladen: Ma gdje bi ga tražio, vidiš kakva je situacija!
Đurđa: Dobri radnici su uvijek traženi.
Mladen: Možda, ali ovo je siguran posao.

Kakav bi rukovoditelj trebao biti

Sudjelovala sam – onako, “iz sjene” – na jednom od mnogobrojnih poslovnih seminara. Sudionici su bili zaposlenici, a ja jedini rukovoditelj. Radila se oluja mozgova o temi kakav bi rukovodilac trebao biti. Zaposlenici su pokazali veliku kreativnost i lista na ploči punila se strjelovitom brzinom, i na kraju dogurala do dvadeset dvije vrline koje bi potencijalni šef trebao imati: pravedan, kulturan, stručan, izdržljiv, miran… Došlo mi je da se sakrijem u mišju rupu.

Diskriminacija pušača

Imam prijateljicu, pušačicu. I priča mi: “Zamisli, budem ti ja pozvana na intervju za posao i sve dobro prođe, dok ne dođe pitanje oko cigarete. Pita poslodavac, pušim li. Ja, jasno, neću lagati i kažem – pušim. A on će na to: ’E, onda ništa, za pušače u ovom uredu nema mjesta’. Zamisli ti gada diskriminatornog, ne znam da l’ bih ga mogla tužiti za diskriminaciju”.

Ja, nepušačica, šutjela sam i u sebi mislila da je čovjek pametan, jer što će mu zaposlenik koji svaki sat mora udahnuti dim cigarete, jer inače nije za posao. Ni ja je ne bih zaposlila. Ali nisam je htjela dodatno obeshrabriti, pa sam šutjela. Možda nisam trebala šutjeti, možda sam ipak trebala izreći svoj stav i pomoći joj u sagledavanju realnosti.

Obrnuti mobbing

Postavka i stereotip da je poslodavac zločest, a zaposlenik iskorištavan i jadan, neprestano se provlači kroz medije. Još se nikada nitko iz medija nije sjetio da napravi emisiju o jadnim poduzetnicima, o jadnim “šefovima” koji muku muče s nediscipliniranim, nekompetentnim i/ili komotnim zaposlenicima.

Razmažena

Kao direktor manjeg poduzeća, zaposlila sam jednom kao voditelja administracije mladu, ugodnu ali razmaženu Zagrepčanku. Nakon početnih mjesec-dva (dok je novi još amnestiran i dok se eventualne greške podvode pod termin “uhodavanje”) počelo je s problemima. Razmažena je, žureći se u hedonistički život odmah nakon završetka radnog vremena, predavala nedovršene, neprekontrolirane, nedorađene i često pogrešne uratke, koje sam do kasno u noć svakodnevno ispravljala.

Izjednačavanje krivnje

U sukobu, bez obzira o kojem se radilo, najlakše je ne zauzeti stranu. Takvi, koji izbjegavaju zauzeti stranu, uvijek nađu argumente koji obje sukobljene strane izjednačavaju u njihovoj krivnji. Relativiziraju.

Ali treba zauzeti stav. Zauzimanje i izricanje svoga stava hrabar je čin koji zahtijeva ne samo hrabrost već i promišljanje, angažiranost, izlaganje samoga sebe riziku greške, gubljenju simpatija i prijatelja te kritici. Daleko je lakše  relativizirati, izjednačiti (socijalistički specijalitet) – ispadneš velikodušan, demokratičan, pametan. Dok one, koji zauzmu stav, vrlo lako možeš okarakterizirati kao zatucane,  nacionaliste, šoviniste, gramzljivce i okititi ih raznim drugim nepoželjnim imenicama. Ne zauzeti stav tako je ugodno, nikome se ne zamjeriš, ne izazivaš polemike, ne moraš se mučiti pitanjima jesi li u pravu ili ne, ne moraš argumentirati svoj stav.

Dogodilo mi se jednom u mojoj menadžersko-direktorskoj praksi da su se djevojke  (tajnice) „počupale“. Sukob je eskalirao u toj  mjeri da je bilo vikanja, naguravanja, suza, „tužakanja“. Morala sam se umiješati. Kada bi situacija zaista bila crno-bijela, ne bi bio problem zauzeti stav. Ali svaka strana ima svoje legitimne argumente i upravo u tome leži teškoća zauzimanja stava.

Ipak je na kraju krajeva netko barem malo „krivlji“ i to treba otkriti, odrediti. To znači da će jedna strana biti razočarana. Kako je završilo? U biti sukoba tajnica bila je netrpeljivost manje nadarenih prema nadarenoj. Naime, jedna od tajnica iskakala je radinošću, pameću, ljepotom i finoćom. Ova druga fronta jedva je dočekala prvi ”kiks” te darovite kako bi je orkestralno napale i ocrnile. Kako nisam reagirala ispravno i na vrijeme, darovita je otišla iz tvrtke, ne mogavši podnijeti teror lošijih.

Časno zanimanje

Radni tjedan radno neaktivnog

Radno neaktivne osobe moraju razumjeti da žive od radno aktivnih, a ako to sami ne razumiju, netko kompetentan treba im to staviti do znanja. A što doživljavamo svakodnevno? Prateći medije, stičemo uvjerenje da je jedino pravo i časno zanimanje biti nezaposlen ili u mirovini, eventualno živjeti na državnom proračunu. Svi su ostali potencijalni negativci, gulikože, goniči robova, škrci.

Ljudi koji duže pamte, sjećaju se tzv. „privredne reforme“ 1965. godine kada je jedan od najvećih političkih uspjeha bio što je oko 30 000 obrtnika bilo prisiljeno zatvoriti radnje.

Mimoze i kaktusi

Slučajno slušam u krugu prijatelja žučnu diskusiju na temu krize, u koju se ne miješam, samo slušam.

Govori Vesna, zaposlena u sigurnoj i ugodnoj državnoj službi i neprestano na bolovanjima, ali veoma kivna na državu zbog malih plaća,  “Neka mi država osigura umjesto 3.500 kn plaću od 6.000 kn, pa neću onda…” Valjda je mislila da neće stalno biti na bolovanjima.