Odgajamo primjerom

Hodam nogostupom. Ispred mene kroči žena koja je upravo parkirala auto. Za ruku drži sina od svojih devet godina. Jedna djevojka u brzom hodu prolazi pored nje i kaže joj:
– Zauzeli ste dva mjesta sa svojim autom.
Pogledam prema parkiralištu, i zaista: njen auto stoji točno na crti koja razdvaja dva parkirna mjesta. Zainteresiram se za cijelu situaciju u promatram koja će biti ženina rekacija. Sin ju upitno pogleda. Ona mu odmahne rukom u stilu “ma nema, veze” i kaže mu: Pročitaj ostatak ovog unosa »

Rok – državni neprijatelj

Vlada: Znamo da je obećani rok za isplatu zaostatka umirovljenicima prekoračen za dva tjedna. Poručujemo svima da ne brinu.

Porezni obveznik: Poštovani, sukladno Zakonu o upravnom postupku vaša ustanova, trebala mi je odgovoriti u roku od 4 tjedna od primitka moje žalbe. Pročitaj ostatak ovog unosa »

Dragi susjedi

Jadranka: Susjeda, budete mi potpisali suglasnost da na svojoj terasi izgradim dvije sobe?
Nada: Nema problema.

Nakon pola godine:
Elizabeta: Susjeda, trebamo za našu bebu dodatan prostor, hoćete nam potpisati suglasnost da dio predvorja zagradimo i proširimo stambeni prostor?
Nada: Naravno. Pročitaj ostatak ovog unosa »

Nostalgija

Željko: Uh, da mi se vratiti u osamdesete!
Dario: Ne znam baš. Jel’ ti to plačeš za prošlošću?
Željko: Daj se sjeti. Kakav je to život bio! Nitko nam nije visio nad glavom. Uvijek smo mogli skoknuti iz ureda nešto obaviti.
Dario: Da, sjećam se dobro.
Željko: A kad smo za vrijeme radnog vremena sreli poznanika, pala je obavezna kavica. Šef nije kljucao i mjerio vrijeme koliko izbivaš iz ureda. Eh!
Dario: Kakav je bio taj tvoj šef?
Željko: Bio je super. Skoro nikad nije bio u uredu. Svo vrijeme provodio je na sastancima i službenim ručkovima.

Zašto ne volimo kapitalizam?

Privremeni menadžer

Privremeni menadžer

Zašto velika većina kod nas ne voli, dapače mrzi kapitalizam? Zato jer on naglašava osobnu odgovornost, daje dobrima prednost – kao i u športu. Tko osvaja medalju? Spori trkač dobrog srca ili najbrži? Jasno, najbrži. Ali, šport je šport i tu se svi igramo, kako oni na terenu, tako i mi navijači na klupama. Ali, kada se to preslika u stvarni život, pa dobar, obrazovan, vitalan, poduzetan dobije više novca, slave, priznanja, zdravlja – e, to je već teško gledati! Jer, učili su nas u socijalizmu da smo svi jednaki, i da bez obzira na osobni doprinos zaslužujemo isto. Pročitaj ostatak ovog unosa »

Lice i naličje socijale

Ne postoji niti jedna civilizirana država koja nema vrlo razrađeni socijalni program. Hendikepirane kategorije društva nužno moraju biti zaštićene i mora im se omogućiti dostojanstvena egzistencija. Zato mnoge čudi zašto europska zajednica, između ostaloga, kao preduvjet za ulazak u Europu traži redukciju socijalnog programa u Hrvatskoj odnosno smanjenje socijalnih davanja. Razlozi su već rečeni: traži se razrađeni socijalni program koji neće u praksi biti zloupotrebljavan i koji neće omogućiti da socijalna pomoć dolazi u krive ruke, bivajući istovremeno kočnicom gospodarskog razvoja. Pročitaj ostatak ovog unosa »

Lijenost i država

Znam nekolicinu mladih ljudi (školovanih, elokventnih, uvjerljivih, s pozitivnim i konstruktivnim deklaratornim stavovima) koji žive na račun svojih roditelja. Ne mogu naći posao dostojan njihove razine, a bilo što neće raditi. Radije su na grbači svojih starih i istrošenih roditelja.

A naše more ljeti npr. vapi za konobarima. I sad bi se, da ovo nije pisani tekst, već razvila panel diskusija ili debata,  i sigurno bi se javio jedan od mnogobrojnih teoretičara – humanista (kojih je u našem društvu napretek) pitanjem zašto bi netko tko se školovao, radio kao konobar, jer je to nehumano. To su teoretske deklaratorne isprike. Zar je moralnije biti drugome na grbači umjesto primiti se posla, makar to bilo ispod razine svoga školovanja? Humanisti bi odgovorili da to nije tako crno-bijelo. A ja tvrdim da jest.

Postoji samo crno i samo bijelo. Ili se brineš za sebe ili si drugome na teret. Sivilo tj. „ono između“samo je manevarski prostor kako bi se prava istina zamutila, a tako jasno podijeljene kategorije pomiješale i relativizirale.

Znam jednog mladog završenog konobara koji živi na teret svoje bolesne matere jer mu se  ne da ići ljeti konobariti na more, a ni raditi u Zagrebu jer su “svi poslodavci lopovi”. Radije ne radi.

Znam nezaposlene osobe kojima smo nudili besplatnu edukaciju (kako bi postali zapošljivije), ali… nemaju vremena… – moraju vjerojatno gledati sapunice ili ispijati kave u kafićima ili su možda u “depri” pa im se ne da ili su možda zauzeti protestiranjem kako im ova država ne pruža šanse.

Znam mnoštvo primjera posrednog ili neposrednog parazitizma. Da je borba za opstanak, karakteristična za omraženu nam tržišnu ekonomiju, izraženija i kod nas, i da ne dolazi do enormnog preljevanja energije, novaca, vremena, živaca, ukratko krvi onih vrijednih i sposobnih na navedene parazitske kategorije, više bi parazita bilo prisiljeno raditi, učiti, obrazovati se. Znali bi: “ako si sam ne pomogneš, neće ti nitko”.

Ali tu naša draga mama Država, percipirana kao svemoćna, kao ona koja može (a neće) ispraviti sve nepravde ovoga svijeta, koja može (a neće) servirati na tanjuru standard, opuštenost i sve one divne karakteristike nerada, kvari računicu populističkom politikom i prisilnim prelijevanjem energije, novaca, živaca od vrijednih, sposobnih i/ili poduzetnih na raznorazne parazitske kategorije.