Hoću i ja

Sin: Koja nepravda, izgleda da ćemo ipak krenuti s polugodištem 12.1., dok druge škole neće.
Majka: Zar vaša škola nema centralno grijanje na plin?
Sin: Imamo kotlovnicu koja grije na ulje.
Majka: I zašto bi to bila to nepravda?
Sin: Učenici drugih škola će doma spavati, a mi moramo učiti!
Majka: Baš je nepravda što ćete imati priliku učiti, dok će drugi pustiti mozak na pašu!

Kakvi roditelji – takva djeca

U jednoj privatnoj srednjoj školi, nadobudni i entuzijastični mladi učitelji/profesori organizirali za roditelje svojih učenika redovne tjedne seanse (predavanja, konzultacije) na temu „Kako se nositi s odgojem tinejdžera“. Osim jedne mame (što mislite koje?) od šesto roditelja, nije bilo – ni jednog jedinog zainteresiranog. A kasnije ćemo slušati „Nismo imali prilike, da je država ………….“.

Priča mi mlada profesorica iste škole. Nadobudno i s puno entuzijazma, oformili su mladi profesori grupu pod nazivom „menadžment“. Cilj je bio srednješkolce podučiti tajnama poduzetništva i menadžmenta. Od tristo učenika, javio se za grupu – samo jedan. Za jednoga se grupa nije mogla oformiti, tako da se od ove nadasve dobre ideje odustalo. A kasnije ćemo slušati „država se nije pobrinula da naša djeca …………“, …znate već i sami što.

Skromnost

Svojevremeno nas je fascinirao podatak da je švedski kralj na Titov sprovod doletio redovnom zračnom linijom, kao što nas iznenađuje podatak da u mnogim zapadnim zemljama vlasnici žive i rade u krugu svoje tvornice s radnicima i ne iritiraju ih luksuznim životom. Na pitanje novinara, švedski industrijalac odgovara da svojoj djeci ne pruža luksuzan život, već im omogućuje kvalitetno obrazovanje koje će ih osposobiti za samostalni život. Sjetimo se i vlasnika najvećeg proizvođača namještaja u svijeu Ikee koji živi životom marljivog skromnog činovnika, a koristi isti namještaj već 40 godina.

A kako je kod nas? U mnogim firmama radnici jedva preživljavaju na minimalcu dok vlasnik vozi luda vozila, a ljetovanja provodi na još luđim jahtama. Posebna su priča tatini sinovi i kćeri koji pune tabloide, a često puta i crne kronike. Trka za društvenim statusom redovito se ostvaruje glamuroznim načinom života bez imalo socijalnog osjećaja za stvarnost koja ih okružuje.

Građanski svjetonazor

Suština građanskog svjetonazora sadržana je u principu da osobni odnosi, osobna svojstva i osobne okolnosti terete onog pojedinca na čijoj strani su se našli. Drugim riječima, svatko sam kreira svoj društveni položaj i svatko sam snosi odgovornost za svoje postupke i promašaje.

Prelazak na građanski svjetonazor nakon pedeset godina kolektivizma, za mnoge je vrlo bolan proces i promjena mentaliteta ne može uslijediti preko noći. Na nama je da u okviru svojih mogućnosti aktivno sudjelujemo u tom procesu, između ostalog i na način da kao birači poklonimo svoje povjerenje onima koji će biti garancija uvođenju novih društvenih odnosa. Građanski svjetonazor podrazumijeva obrazovanje, demokraciju, toleranciju u društvenoj komunikaciji i osobnu odgovornost. Na tome tragu je i ova naša knjižica.

Odgovornost moćnika

Naslijeđe socijalizma

Koje li neodgovornosti… Oni koji imaju moć, morali su i trebali znati da se neuke narodne mase, ponikle i odgojene u socijalizmu, neće znati same snaći u labirintu tranzicije i tržišne ekonomije. I ovih petnaest i više godina moglo se iskoristiti za smišljeno preodgajanje kako bismo eto 21. stoljeće dočekali „spremni“. Ali ne, petnaest i više godina utrošeno je ni u što. Nisu promijenjeni nastavni planovi, nisu izučeni učitelji, nisu odaslane prave poruke: pravi i dugoročni uspjeh ostvaruje se samo primjenom tradicionalnih vrijednosti kao što su rad, red, skromnost, štednja…. i odgovornost.

Put prema sretnijem društvu

Put prema sretnijem društvu

Nedavno sam boravila u Kanadi, zemlji iz snova. Skromnoj i humanoj, u paničnom strahu da će se američki potrošački mentalitet i tamo proširiti i načeti vrline kojima se sada diči njihov sustav – red, skromnost, solidarnost, dobra organizacija, blagostanje, humanost. U toj prekrasnoj zemlji čula sam riječi koje su mi se zauvijek usjekle u um.

Postoje tri stupa jednog sretnog ljudskog društva:
1. obrazovanje
2. parlamentarna demokracija
3. osjećaj šireg dobra

Marljivost i broj godina studiranja

Moj znanac regrutira mladi kadar. I javi se jedno desetak mladih pravnica, sve studirale deset godina. Hvatao se za glavu. Napokon dođe jedna s pet godina studiranja i nju je odmah zgrabio i zaposlio. Pokazala se ozbiljna, odgovorna, marljiva i pametna.

Stup srama

Počela je konferencija. U stankama se sudionici razmahuju s titulama, dosjetkama, svojim profesionalnim uspjesima. Zadnji govornik konferencije kaže slušateljstvu: Sada ću vrlo rado odgovoriti na vaša pitanja.

Dvadeset i četiri godine torture

Šuti Slušaj Štrebaj

Kada je i moje mlađe dijete napokon završilo gimnaziju, imala sam samo jedan spontani i istinski osjećaj: dvadeset i četiri godine torture napokon je završilo. Napokon je završilo to čudno obrazovanje kod kojega su djeca opterećena sa šesnaest predmeta, u kojem na satu njemačkog uče – umjesto lagane i jednostavne konverzacije – komplicirane tekstove o njemačkom književnom i likovnom stvaralaštvu između dva rata. Da je napokon završilo obrazovanje u kojem nije bilo debate, diskusije, internetskog istraživanja. Da je napokom završilo 24 godine ŠSŠ-a (sustava obrazovanja ŠUTI  SLUŠAJ ŠTREBAJ) 

Meni ne ide matematika, a meni ne ide njemački

Meni ne ide matematika, zato imam jedan. Meni pak ne ide njemački i zato imam jedan. Ja sam pravnik i meni ne ide računanje pa ne moram zato ni pokušati zbrojiti recimo jedan i jedan. I tako u nedogled. Alibiji, alibiji. Dobro da ih ima. I dobro, nek ih ima, sve dok se to mene ne tiče. A gdje me se tiče? U dijelu kada počne jadikovka: