Kritična masa građanske aktivnosti

I do sada je više puta u ovim prikazima pledirano za pojedinačnu, nazovimo to – građansku akciju protiv nepravilnosti. Policija i druge institucije reda ne mogu biti svagdje na svakome mjestu, a često su pod izravnom kontrolom populističke politike. Pročitaj ostatak ovog unosa »

Kakvi roditelji – takva djeca

U jednoj privatnoj srednjoj školi, nadobudni i entuzijastični mladi učitelji/profesori organizirali za roditelje svojih učenika redovne tjedne seanse (predavanja, konzultacije) na temu „Kako se nositi s odgojem tinejdžera“. Osim jedne mame (što mislite koje?) od šesto roditelja, nije bilo – ni jednog jedinog zainteresiranog. A kasnije ćemo slušati „Nismo imali prilike, da je država ………….“.

Priča mi mlada profesorica iste škole. Nadobudno i s puno entuzijazma, oformili su mladi profesori grupu pod nazivom „menadžment“. Cilj je bio srednješkolce podučiti tajnama poduzetništva i menadžmenta. Od tristo učenika, javio se za grupu – samo jedan. Za jednoga se grupa nije mogla oformiti, tako da se od ove nadasve dobre ideje odustalo. A kasnije ćemo slušati „država se nije pobrinula da naša djeca …………“, …znate već i sami što.

Gogica i građanska aktivnost

U susjedstvu se grade nove zgrade. Buduća dječica iz tih kuća morat će ići u školu  prometnom cestom, bez pločnika, ugrožavajući svoje male živote. Hoće li itko nešto poduzeti? Jedna se moja znanica tako dugo bunila dok u njenom kvartu nisu pločnik zagradili stupićima. A njena su djeca već bila velika, dakle, bunila se za dobrobit drugih. Na uskom pločniku su se uglavnom parkirali auti, pa su djeca zaobilazeći ih po prometnoj ulici, ugrožavali svoje živote. Svaka čast.

Ta ista znanica, bez pardona zagalami na nesavjesnog vlasnika psa kada taj svoga ljubimca u ranu zoru pusti da obavi nuždu …nigdje drugdje negoli u pješčanik dječjeg igrališta. Tako treba – čestitam, Gogica!

Poduzetna mladež

Jedva čekam da u ovoj zemlji bude još više lokomotiva. U zemljici kao što je Hrvatska čije sveukupno stanovništvo može stati u jedno predgrađe Istanbula dosta je 100 takvih lokomotiva. Sve više ih prepoznajem u mladom naraštaju. To su oni koji su nešto nedavno poduzeli za svoju budućnost. To su oni koji su se organizirali preko interneta, iznijeli svoj stav, zauzeli se za sebe, kada to ne čine roditelji i učitelji. Uvidjeli su da trebaju nešto poduzeti, jer ako sami neće, društvena okolina sigurno neće. Te mlade, poduzetne osobe su naša budućnost. Samo ih gledajmo. A slobodno se možemo u njih i ugledati. Tko kaže da od naše djece ne možemo ništa naučiti?!

Građanska (ne)aktivnost

Moja prijateljica živi s malom djecom (deset i jedanaest godina) u jednoj četvrti u Novom Zagrebu. Četvrt nema škole ni dječjeg vrtića, ali mnoštvo poljana na kojima bi se oboje moglo izgraditi. Međutim, gradske vlasti zamjenama zemljišta kumovale su izgradnji novih zgradurina koje će pridonijeti porastu stanovništva, a time i djece u tom naselju.

Stanovnici (neki) digli su se na noge i uspjeli spasiti zadnju poljanu i, navodno, tu će se izgraditi škola i vrtić. Ti stanovnici uložili su veliki trud i vrijeme na istraživanje, pisanje, organizaciju peticije, kontakte s vlastima, aktiviranje građana i sl. Pitala sam svoju prijateljicu, kojoj je izgradnja škole u njenom naselju od životne važnosti, je li potpisala peticiju. Ma kakvi, čula je za to, ali nije imala vremena otići vidjeti o čemu se radi. Ni ona, ni njen muž. Ona prezaposlena, muž prelijen. A radilo se o njihovoj djeci. Pasivnost građana dosegla je vrhunac.