Rok – državni neprijatelj

Vlada: Znamo da je obećani rok za isplatu zaostatka umirovljenicima prekoračen za dva tjedna. Poručujemo svima da ne brinu.

Porezni obveznik: Poštovani, sukladno Zakonu o upravnom postupku vaša ustanova, trebala mi je odgovoriti u roku od 4 tjedna od primitka moje žalbe. Pročitaj ostatak ovog unosa »

U kojem stoljeću živimo?

Tražim na internetu već preko pola sata i ne uspijevam naći podatak o broju telefona Ureda za gospodarstvo grada Paga. Iskopam broj poglavarstva grada Paga i zovem. Pročitaj ostatak ovog unosa »

Časno zanimanje

Radni tjedan radno neaktivnog

Radni tjedan radno neaktivnog

Radno neaktivne osobe moraju razumjeti da žive od radno aktivnih, a ako to sami ne razumiju, netko kompetentan treba im to staviti do znanja. A što doživljavamo svakodnevno? Prateći medije, stičemo uvjerenje da je jedino pravo i časno zanimanje biti nezaposlen ili u mirovini, eventualno živjeti na državnom proračunu. Svi su ostali potencijalni negativci, gulikože, goniči robova, škrci.

Ljudi koji duže pamte, sjećaju se tzv. „privredne reforme“ 1965. godine kada je jedan od najvećih političkih uspjeha bio što je oko 30 000 obrtnika bilo prisiljeno zatvoriti radnje.

Mimoze i kaktusi

Slučajno slušam u krugu prijatelja žučnu diskusiju na temu krize, u koju se ne miješam, samo slušam.

Govori Vesna, zaposlena u sigurnoj i ugodnoj državnoj službi i neprestano na bolovanjima, ali veoma kivna na državu zbog malih plaća,  “Neka mi država osigura umjesto 3.500 kn plaću od 6.000 kn, pa neću onda…” Valjda je mislila da neće stalno biti na bolovanjima. Pročitaj ostatak ovog unosa »

Uspješni poduzetnici – narodni neprijatelji

U Francuskoj najuspješniji poduzetnici dobivaju najviše priznanje – Orden Legije časti. Znaju tamo da su poduzetnici ti koji financiraju državu, otvaraju radna mjesta, da su oni lokomotive  gospodarstva koje vuku ogroman broj vagona. A gdje smo mi? Ne jednom, slušali smo s vrlo mjerodavnih mjesta kako su uspješni poduzetnici zapravo državni neprijatelji broj jedan i da upravo oni narušavaju temeljna načela pravednosti, a to je jednakost. Pročitaj ostatak ovog unosa »

Desnica i ljevica

Kod nas se često spominje politička opcija zvana desnica u vrlo negativnoj konotaciji, kao politički program temeljen na nacionalizmu. U zemljama razvijene demokracije desnicom se smatra vrlo kreativan politički program u kome je nacionalizam potpuno sporedan ili ga uopće nema. Ali zato postoji jedan određeni svjetonazor koji bismo mogli nazvati konzervativnim, ali u pozitivnom smislu tog pojma.

Postoji i negativna definicija konzervativizma koji je našao mjesto i u opusu genijalnog A.G. Matoša. Kao što znamo, za tzv. tradicionaliste u narodu postoji poslovica: Pleti kotac k’o tvoj otac. Matoš je to izokrenuo i stvorio anti-poslovicu koja glasi: “’Ko u oca kotac mu je pleten, otac je budala, a vrli sin kreten”. Pročitaj ostatak ovog unosa »

Lijenost i država

Znam nekolicinu mladih ljudi (školovanih, elokventnih, uvjerljivih, s pozitivnim i konstruktivnim deklaratornim stavovima) koji žive na račun svojih roditelja. Ne mogu naći posao dostojan njihove razine, a bilo što neće raditi. Radije su na grbači svojih starih i istrošenih roditelja.

A naše more ljeti npr. vapi za konobarima. I sad bi se, da ovo nije pisani tekst, već razvila panel diskusija ili debata,  i sigurno bi se javio jedan od mnogobrojnih teoretičara – humanista (kojih je u našem društvu napretek) pitanjem zašto bi netko tko se školovao, radio kao konobar, jer je to nehumano. To su teoretske deklaratorne isprike. Zar je moralnije biti drugome na grbači umjesto primiti se posla, makar to bilo ispod razine svoga školovanja? Humanisti bi odgovorili da to nije tako crno-bijelo. A ja tvrdim da jest.

Postoji samo crno i samo bijelo. Ili se brineš za sebe ili si drugome na teret. Sivilo tj. „ono između“samo je manevarski prostor kako bi se prava istina zamutila, a tako jasno podijeljene kategorije pomiješale i relativizirale.

Znam jednog mladog završenog konobara koji živi na teret svoje bolesne matere jer mu se  ne da ići ljeti konobariti na more, a ni raditi u Zagrebu jer su “svi poslodavci lopovi”. Radije ne radi.

Znam nezaposlene osobe kojima smo nudili besplatnu edukaciju (kako bi postali zapošljivije), ali… nemaju vremena… – moraju vjerojatno gledati sapunice ili ispijati kave u kafićima ili su možda u “depri” pa im se ne da ili su možda zauzeti protestiranjem kako im ova država ne pruža šanse.

Znam mnoštvo primjera posrednog ili neposrednog parazitizma. Da je borba za opstanak, karakteristična za omraženu nam tržišnu ekonomiju, izraženija i kod nas, i da ne dolazi do enormnog preljevanja energije, novaca, vremena, živaca, ukratko krvi onih vrijednih i sposobnih na navedene parazitske kategorije, više bi parazita bilo prisiljeno raditi, učiti, obrazovati se. Znali bi: “ako si sam ne pomogneš, neće ti nitko”.

Ali tu naša draga mama Država, percipirana kao svemoćna, kao ona koja može (a neće) ispraviti sve nepravde ovoga svijeta, koja može (a neće) servirati na tanjuru standard, opuštenost i sve one divne karakteristike nerada, kvari računicu populističkom politikom i prisilnim prelijevanjem energije, novaca, živaca od vrijednih, sposobnih i/ili poduzetnih na raznorazne parazitske kategorije.