Siguran posao

Đurđa: Kako si?
Mladen: Grozno. Na poslu je prestrašno. Na kapaljku nam isplaćuju zaostatke plaća.
Đurđa: Tražiš li drugdje posao?
Mladen: Ma gdje bi ga tražio, vidiš kakva je situacija!
Đurđa: Dobri radnici su uvijek traženi.
Mladen: Možda, ali ovo je siguran posao.

Mimoze i kaktusi

Slučajno slušam u krugu prijatelja žučnu diskusiju na temu krize, u koju se ne miješam, samo slušam.

Govori Vesna, zaposlena u sigurnoj i ugodnoj državnoj službi i neprestano na bolovanjima, ali veoma kivna na državu zbog malih plaća,  “Neka mi država osigura umjesto 3.500 kn plaću od 6.000 kn, pa neću onda…” Valjda je mislila da neće stalno biti na bolovanjima.

Clausula rebus sic stantibus

Nalazimo se u jednoj posebno paradoksalnoj situaciji vezanoj za globalnu krizu. Onima koji svojim radom i doprinosima pune državni proračun, smanjuju se plaće s perspektivom da se nađu u evidencijama burze rada, a istovremeno se korisnici državnog proračuna pozivaju  na prije zaključene ugovore i traže povišicu od 6%, s čime se vlada navodno suglasila.

Otac, majka i pet kćeri

Na jednog zaposlenika...

Opet priča.

Bio jedan bračni par. Imali su pet kćeri. Obožavali su te svoje kćeri i nastojali im pružiti sve što djeca, kasnije mladi ljudi, žele, trebaju i imaju. Supruga, uz petero djece, jasno, nije radila. Odrastu kćeri, ne upišu fakultet, jer ići će raditi. Šalju molbe (tu i tamo pokoju), ali kamo god odu na razgovor, nigdje im nije dovoljno dobro.

I tako njih sedmero živjelo od plaće jednoga. Otac radio dvije smjene ne bi li prehranio brojnu obitelj, postajući sve mršaviji i u licu žući. A njegova ženska ekipa zahtijeva putovanja, doček Nove godine, auto, novu odjeću, ljetovanje. Kada ponestane novca, ekipa gunđajući, spuštenih noseva, hoda po kući predbacujući ocu, kada se u kasne sate vrati kući, kako je okrutan jer im ne da novce. A on nema. A one ne vjeruju, misle da ih skriva.