Kupci dižu kredite, a...
Obiđem jednog kupca-veletrgovca. Sav ponosan, pokaže mi skladište prepuno robe:
Dobavljač: Kako često punite skladište?
Trgovac: Ma, tko bi se s time zezao i gubio vrijeme. Napunim jednom, maksimalno dva puta godišnje, i to je to.
Nisam znala bih li se smijala i plakala. U sebi sam pomislila: “Prijatelju, ti si financijski mrtav, samo to još ne znaš”. I to se nakon tri godine obistinilo. Novac se voli kretati, a ne biti “zamrznut” u zalihama.
Kupac i prodaja
Razgovor između korisnika internetskog bankarstva i službe za korisnike:
A: Dobar dan, kako vam mogu pomoći?
B: Konačno sam vas dobila. Čekam već 15 minuta – kažem nervozno.
A: Što vas muči? – smirenim glasom kaže …tko?
B: Puno toga. Prvo, opet ste promijenili sučelje i više se ne snalazim. Drugo, u rubrici Predlošci želim unijeti novi predložak, ali mi ne uspijeva!
A: Nažalost to ide zaobilaznim putem. Uđite u novi nalog, pripremite ga za plaćanje i onda spremite kao novi predložak – kaže osoba, mirno i profesionalno.
B: Ali, zašto to nije moguće odmah u rubrici nego moram nadmudrivati program i klikati sto puta?
A: To je zato jer informatičari vole klikati – nasmije se osoba.
B: Klikati? Ali, meni informatika nije igračka nego alat koji koristim za posao, a ne za igru! Tko je tu zbog koga?!
Željko: Uh, da mi se vratiti u osamdesete!
Dario: Ne znam baš. Jel’ ti to plačeš za prošlošću?
Željko: Daj se sjeti. Kakav je to život bio! Nitko nam nije visio nad glavom. Uvijek smo mogli skoknuti iz ureda nešto obaviti.
Dario: Da, sjećam se dobro.
Željko: A kad smo za vrijeme radnog vremena sreli poznanika, pala je obavezna kavica. Šef nije kljucao i mjerio vrijeme koliko izbivaš iz ureda. Eh!
Dario: Kakav je bio taj tvoj šef?
Željko: Bio je super. Skoro nikad nije bio u uredu. Svo vrijeme provodio je na sastancima i službenim ručkovima.
Iz drugog kuta 