Diskriminacija pušača

Imam prijateljicu, pušačicu. I priča mi: “Zamisli, budem ti ja pozvana na intervju za posao i sve dobro prođe, dok ne dođe pitanje oko cigarete. Pita poslodavac, pušim li. Ja, jasno, neću lagati i kažem – pušim. A on će na to: ’E, onda ništa, za pušače u ovom uredu nema mjesta’. Zamisli ti gada diskriminatornog, ne znam da l’ bih ga mogla tužiti za diskriminaciju”.

Ja, nepušačica, šutjela sam i u sebi mislila da je čovjek pametan, jer što će mu zaposlenik koji svaki sat mora udahnuti dim cigarete, jer inače nije za posao. Ni ja je ne bih zaposlila. Ali nisam je htjela dodatno obeshrabriti, pa sam šutjela. Možda nisam trebala šutjeti, možda sam ipak trebala izreći svoj stav i pomoći joj u sagledavanju realnosti.

Pušači i pčele radilice

Oglasi tvrtka da svaki zaposlenik koji želi steći stručnu licencu ima pravo na dva dana godišnjeg odmora za učenje. No, ne mogu svi uzeti ista dva dana. Najbolji je par dana  petak i ponedjeljak, jer se time dobiju puna četiri dana nesmetanog učenja. Načelo je bilo “tko prvi, njemu djevojka”.

Još jedan stil upravljanja

Među osobljem moje tvrtke, među mojim kolegama, ima strastvenih pušača. Ja ne spadam u takve. Ali, gledam i uočavam da svakih sat vremena odu na pušačku pauzu, koja se pokoji puta protegne i na petnaest minuta. Tijekom osmosatnog radnog vremena, njihove stanke “pojedu” gotovo dva sata radnog vremena.