Kontribucijska marža ili ako si dužan, peri podove

Kako pokriti troškove

Kako pokriti troškove

Naše tečajce uporno podučavamo konceptu graničnog doprinosa, marginalne kontribucije ili doprinosa pokriću fiksnim troškovima (Contribution margin, Deckungsbeitrag) kao krucijalnom konceptu (mrskog nam) kapitalizma. A ja bih rekla i najhumanijem. O čemu se radi?

Ako novim prodajama pokrivaš varijabilne troškove, a unutar postojećih fiksnih imaš još kapaciteta, isplati ti se prihvatiti kupčevu ponudu po cijeni manjoj od tvoje uobičajene ako su pokriveni minimalno varijabilni troškovi. Odnosno, laičkim riječima rečeno, ako ti kupac ponudi dodatnu narudžbu ali uz prodajnu cijenu manju od tvoje uobičajene, isplati se tu narudžbu prihvatiti ako

(1) postoje slobodni kapaciteti unutar već postojećih fiksnih troškova

(2) ako niža prodajna cijena pokriva minimalno varijabilne troškove

Drugim riječima, ako imaš slobodnih kapaciteta popuni ih, spusti cijenu, daj neku akciju, radi. Najskuplje je imati neiskorištenih kapaciteta.

Kada ovaj koncept objašnjavamo nekome kod nas, u 90% slučajeva ne razvije se diskusija o tome konceptu i njegovoj biti, već o tome kako cijenu nipošto ne treba spuštati zbog ugleda.

S takvim stavom lako dođemo u situaciju kao što je sljedeća:

Otvori znanica-poduzetnica butik. Roba je ekskluzivna, cijene visoke a kupci same uvažene ličnosti iz javnog života. Međutim, posao svejedno ne cvijeta. Jest da je glamurozan ali dugovi rastu a zalihe se i nepodmireni računi gomilaju. Stručnim riječnikom fiksni troškovi ostaju nepokriveni.

I predloži savjetnik zdravog razuma  poduzetnici da snizi cijene ne bi li time privukla i kupce plićih džepova te na taj način povećala promet. Tome se poduzetnica žestoko usprotivi, jer ne može “dopustiti da dame iz visokog društva u njenom butiku susreću kumice s placa”. Ode njen ugled. I sad mi nije baš jasno. Kada je ugled više narušen – kada ne platiš svoje dobavljače ili ako ti kupci postanu kumice s placa?

Ja ću odgovoriti kako ja (a nadam se i vi) vidim stvari: Ako si dužan, ne filozofiraj i ne lamentiraj o ugledu već se primi posla, zasuči rukave i ako treba peri podove. Dakle, kumice u butiku ispadaju kao mala cijena. Poruka: plaćajmo dugove, to je osnova  morala i krvotoka gospodarstva.

Plaćajmo svoja dugovanja, pa makar kretkotrajno prali podove kako jednog dana ne bismo morali prati podove ali onda za stalno. Ali kod nas je društveno ozračje takvo, da najveći neplatiše šeću po viđenim mjestima kao uvažene i poštovane osobe.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: