Nostalgija

Željko: Uh, da mi se vratiti u osamdesete!
Dario: Ne znam baš. Jel’ ti to plačeš za prošlošću?
Željko: Daj se sjeti. Kakav je to život bio! Nitko nam nije visio nad glavom. Uvijek smo mogli skoknuti iz ureda nešto obaviti.
Dario: Da, sjećam se dobro.
Željko: A kad smo za vrijeme radnog vremena sreli poznanika, pala je obavezna kavica. Šef nije kljucao i mjerio vrijeme koliko izbivaš iz ureda. Eh!
Dario: Kakav je bio taj tvoj šef?
Željko: Bio je super. Skoro nikad nije bio u uredu. Svo vrijeme provodio je na sastancima i službenim ručkovima.

Sudar svjetova

Spojile se dvije tvrtke.

U jednoj se radi “po špagi”. U osam sati ujutro, pali se računalo, svi sjedaju i počinju raditi, a kava se pije usput. Ljudi su toliko zaokupljeni poslom da ne dižu glavu s računala. Telefon stalno zvoni, dinamično je. Tako radi i direktor. Imaju sjajne rezultate.

Uspjeh

Posjetila sam svojedobno vrlo uspješnog strica u Beču koji je sam, ni iz čega, svojom marljivošću i odgovornošću, izgradio poslovno carstvo. Zadivljena, upitah ga: “Striče, što je potrebno za ovakav uspjeh?” “Sreća”, odgovorio je stric.

Snuždila sam se na te riječi jer, ako je sreća bitna, jadni mi. Na to ne možemo utjecati. Vidjevši moje tužno lice, stric se nasmijao i rekao: “Ne, ne treba sreća (malo, možda), već marljivost i praktična inteligencija (Fleiss und praktische Intelligenz).” Ne apstraktna, teoretska inteligencija, već praktična – primjenjiva u praksi.  To me obradovalo, jer sam vjerovala da posjedujem upravo te dvije karakteristike. I obistinilo se, uspjeh je došao s marljivošću i praktičnošću bez previše teoretiziranja.

Bogaćenje à la chat

Čitam na forumu chatersku debatu jednog poduzetnog (P) i jednog koji uglavnom kuka (K), ništa ne poduzima i vjeruje da je sve teško i nemoguće:

Desnica i ljevica

Kod nas se često spominje politička opcija zvana desnica u vrlo negativnoj konotaciji, kao politički program temeljen na nacionalizmu. U zemljama razvijene demokracije desnicom se smatra vrlo kreativan politički program u kome je nacionalizam potpuno sporedan ili ga uopće nema. Ali zato postoji jedan određeni svjetonazor koji bismo mogli nazvati konzervativnim, ali u pozitivnom smislu tog pojma.

Postoji i negativna definicija konzervativizma koji je našao mjesto i u opusu genijalnog A.G. Matoša. Kao što znamo, za tzv. tradicionaliste u narodu postoji poslovica: Pleti kotac k’o tvoj otac. Matoš je to izokrenuo i stvorio anti-poslovicu koja glasi: “’Ko u oca kotac mu je pleten, otac je budala, a vrli sin kreten”.

Lijenost i država

Znam nekolicinu mladih ljudi (školovanih, elokventnih, uvjerljivih, s pozitivnim i konstruktivnim deklaratornim stavovima) koji žive na račun svojih roditelja. Ne mogu naći posao dostojan njihove razine, a bilo što neće raditi. Radije su na grbači svojih starih i istrošenih roditelja.

A naše more ljeti npr. vapi za konobarima. I sad bi se, da ovo nije pisani tekst, već razvila panel diskusija ili debata,  i sigurno bi se javio jedan od mnogobrojnih teoretičara – humanista (kojih je u našem društvu napretek) pitanjem zašto bi netko tko se školovao, radio kao konobar, jer je to nehumano. To su teoretske deklaratorne isprike. Zar je moralnije biti drugome na grbači umjesto primiti se posla, makar to bilo ispod razine svoga školovanja? Humanisti bi odgovorili da to nije tako crno-bijelo. A ja tvrdim da jest.

Postoji samo crno i samo bijelo. Ili se brineš za sebe ili si drugome na teret. Sivilo tj. „ono između“samo je manevarski prostor kako bi se prava istina zamutila, a tako jasno podijeljene kategorije pomiješale i relativizirale.

Znam jednog mladog završenog konobara koji živi na teret svoje bolesne matere jer mu se  ne da ići ljeti konobariti na more, a ni raditi u Zagrebu jer su “svi poslodavci lopovi”. Radije ne radi.

Znam nezaposlene osobe kojima smo nudili besplatnu edukaciju (kako bi postali zapošljivije), ali… nemaju vremena… – moraju vjerojatno gledati sapunice ili ispijati kave u kafićima ili su možda u “depri” pa im se ne da ili su možda zauzeti protestiranjem kako im ova država ne pruža šanse.

Znam mnoštvo primjera posrednog ili neposrednog parazitizma. Da je borba za opstanak, karakteristična za omraženu nam tržišnu ekonomiju, izraženija i kod nas, i da ne dolazi do enormnog preljevanja energije, novaca, vremena, živaca, ukratko krvi onih vrijednih i sposobnih na navedene parazitske kategorije, više bi parazita bilo prisiljeno raditi, učiti, obrazovati se. Znali bi: “ako si sam ne pomogneš, neće ti nitko”.

Ali tu naša draga mama Država, percipirana kao svemoćna, kao ona koja može (a neće) ispraviti sve nepravde ovoga svijeta, koja može (a neće) servirati na tanjuru standard, opuštenost i sve one divne karakteristike nerada, kvari računicu populističkom politikom i prisilnim prelijevanjem energije, novaca, živaca od vrijednih, sposobnih i/ili poduzetnih na raznorazne parazitske kategorije.

“Država je kriva”

Odgovara - Vlada

Nedavno je bilo nekoliko situacija, između ostalog, u emisiji Otvoreno, kada je određena strana (najčešće naša vrla oporba) po ne znam koji puta izgovorila popularnu i toliko upotrebljavanu populističku krilaticu „država bi trebala“, „država nije“, „država je/bi morala“, itd. Kao da u našoj bajnoj Hrvatskoj postoji samo jedan jedini subjekt koji treba organizirati, odgovarati, brinuti se, usmjeravati, plaćati…, a to je država.

Pages: 1 2

Najveće društveno dobro

Na jednome skupu iznijela sam svoje, prilično radikalne, stavove. Primjerice, stav o odgovornosti za vlastite postupke bez obzira na posljedice kao osnovnoj i najpozitivnijoj karakteristici tržišne ekonomije. Stav da parazitizam koči one najbolje u razvoju njihovih mogućnosti, te stav da je maksimizacija profita najveće društveno dobro, naravno, u okvirima društveno odgovornog ponašanja.

Mravi i cvrčci

Volite Ezopa? Evo jedne malo preinačene basne:

Republika Hrvatska je zemlja prvenstveno cvrčaka te manjeg broja mrava. U basni (i u tržišnim ekonomijama) Cvrčak pred zimu dođe moliti na koljenima mrava da mu pomogne, svjestan sebe i toga što je krivo učinio (rasfrčk’o imovinu, zabavljao se umjesto da radi i štedi i sl). A ovdje – cvrčci su ponosni što su cvrčci, a njihov zastupnik – država, mravima prisilno konfiscira dio njihovog truda u obliku poreza i daje to cvrčcima. A cvrčci traže “još” i nikad dosta, kritiziraju mrave, ucjenjuju itd.

Velika Britanija – suradnja vlasti i medija za opće dobro

Čitala sam svojedobno kako su britanske vlasti započele u suradnji s medijima veliki zdravstveni projekt. Naime, došlo je do epidemije anoreksije i bulimije. Mediji su spremno prihvatili ideju propagiranja malo većih oblina. Zar ne bi i kod nas moglo doći do slične suradnje za opće dobro nacije, pa da vlast s medijima počne promovirati poduzetnost, rad, red, štednju. Bi, samo nema sluha. Nudili smo našim dnevnim novinama da stave u manju nagradnu igru kao nagradu našu poduzetničku edukaciju. Nije prošlo, daleko je primamljivije nuditi stan jer on osigurava komotan život bez vlastitog rada i rizika. A ako osvojiš vaučer za edukaciju, moraš se pomučiti, a to baš nije popularno.