Vlada: Znamo da je obećani rok za isplatu zaostatka umirovljenicima prekoračen za dva tjedna. Poručujemo svima da ne brinu.
Porezni obveznik: Poštovani, sukladno Zakonu o upravnom postupku vaša ustanova, trebala mi je odgovoriti u roku od 4 tjedna od primitka moje žalbe. Read the rest of this entry »
Jadranka: Susjeda, budete mi potpisali suglasnost da na svojoj terasi izgradim dvije sobe?
Nada: Nema problema.
Nakon pola godine:
Elizabeta: Susjeda, trebamo za našu bebu dodatan prostor, hoćete nam potpisati suglasnost da dio predvorja zagradimo i proširimo stambeni prostor?
Nada: Naravno. Read the rest of this entry »
Željko: Uh, da mi se vratiti u osamdesete!
Dario: Ne znam baš. Jel’ ti to plačeš za prošlošću?
Željko: Daj se sjeti. Kakav je to život bio! Nitko nam nije visio nad glavom. Uvijek smo mogli skoknuti iz ureda nešto obaviti.
Dario: Da, sjećam se dobro.
Željko: A kad smo za vrijeme radnog vremena sreli poznanika, pala je obavezna kavica. Šef nije kljucao i mjerio vrijeme koliko izbivaš iz ureda. Eh!
Dario: Kakav je bio taj tvoj šef?
Željko: Bio je super. Skoro nikad nije bio u uredu. Svo vrijeme provodio je na sastancima i službenim ručkovima.
Management by Yelling - upravljanje deranjem na suradnike
Moram javiti gospodinu Kotleru, američkom stručnjaku za upravljanje marketingom, da smo na ovim prostorima razvili još jedan novi način upravljanja: “Management by Yelling” (iliti po naški: upravljanje deranjem na suradnike).
Direktor tvrtke prošao je nekoliko stupnjeva tzv. leadership seminara (seminara za rukovoditelje), a zaposlenici odradili višemjesečni trening za poboljšanje timskog rada. Usprkos tome, on i dalje viče na svoje ljude. Ovi postaju pasivno agresivni i podmeću mu gdje god stignu. Read the rest of this entry »
Spojile se dvije tvrtke.
U jednoj se radi “po špagi”. U osam sati ujutro, pali se računalo, svi sjedaju i počinju raditi, a kava se pije usput. Ljudi su toliko zaokupljeni poslom da ne dižu glavu s računala. Telefon stalno zvoni, dinamično je. Tako radi i direktor. Imaju sjajne rezultate. Read the rest of this entry »
Posjetila sam svojedobno vrlo uspješnog strica u Beču koji je sam, ni iz čega, svojom marljivošću i odgovornošću, izgradio poslovno carstvo. Zadivljena, upitah ga: “Striče, što je potrebno za ovakav uspjeh?” “Sreća”, odgovorio je stric.
Snuždila sam se na te riječi jer, ako je sreća bitna, jadni mi. Na to ne možemo utjecati. Vidjevši moje tužno lice, stric se nasmijao i rekao: “Ne, ne treba sreća (malo, možda), već marljivost i praktična inteligencija (Fleiss und praktische Intelligenz).” Ne apstraktna, teoretska inteligencija, već praktična – primjenjiva u praksi. To me obradovalo, jer sam vjerovala da posjedujem upravo te dvije karakteristike. I obistinilo se, uspjeh je došao s marljivošću i praktičnošću bez previše teoretiziranja.
Čitam na forumu chatersku debatu jednog poduzetnog (P) i jednog koji uglavnom kuka (K), ništa ne poduzima i vjeruje da je sve teško i nemoguće: Read the rest of this entry »
Znam nekolicinu mladih ljudi (školovanih, elokventnih, uvjerljivih, s pozitivnim i konstruktivnim deklaratornim stavovima) koji žive na račun svojih roditelja. Ne mogu naći posao dostojan njihove razine, a bilo što neće raditi. Radije su na grbači svojih starih i istrošenih roditelja.
A naše more ljeti npr. vapi za konobarima. I sad bi se, da ovo nije pisani tekst, već razvila panel diskusija ili debata, i sigurno bi se javio jedan od mnogobrojnih teoretičara – humanista (kojih je u našem društvu napretek) pitanjem zašto bi netko tko se školovao, radio kao konobar, jer je to nehumano. To su teoretske deklaratorne isprike. Zar je moralnije biti drugome na grbači umjesto primiti se posla, makar to bilo ispod razine svoga školovanja? Humanisti bi odgovorili da to nije tako crno-bijelo. A ja tvrdim da jest.
Postoji samo crno i samo bijelo. Ili se brineš za sebe ili si drugome na teret. Sivilo tj. „ono između“samo je manevarski prostor kako bi se prava istina zamutila, a tako jasno podijeljene kategorije pomiješale i relativizirale.
Znam jednog mladog završenog konobara koji živi na teret svoje bolesne matere jer mu se ne da ići ljeti konobariti na more, a ni raditi u Zagrebu jer su “svi poslodavci lopovi”. Radije ne radi.
Znam nezaposlene osobe kojima smo nudili besplatnu edukaciju (kako bi postali zapošljivije), ali… nemaju vremena… – moraju vjerojatno gledati sapunice ili ispijati kave u kafićima ili su možda u “depri” pa im se ne da ili su možda zauzeti protestiranjem kako im ova država ne pruža šanse.
Znam mnoštvo primjera posrednog ili neposrednog parazitizma. Da je borba za opstanak, karakteristična za omraženu nam tržišnu ekonomiju, izraženija i kod nas, i da ne dolazi do enormnog preljevanja energije, novaca, vremena, živaca, ukratko krvi onih vrijednih i sposobnih na navedene parazitske kategorije, više bi parazita bilo prisiljeno raditi, učiti, obrazovati se. Znali bi: “ako si sam ne pomogneš, neće ti nitko”.
Ali tu naša draga mama Država, percipirana kao svemoćna, kao ona koja može (a neće) ispraviti sve nepravde ovoga svijeta, koja može (a neće) servirati na tanjuru standard, opuštenost i sve one divne karakteristike nerada, kvari računicu populističkom politikom i prisilnim prelijevanjem energije, novaca, živaca od vrijednih, sposobnih i/ili poduzetnih na raznorazne parazitske kategorije.
Na jednome skupu iznijela sam svoje, prilično radikalne, stavove. Primjerice, stav o odgovornosti za vlastite postupke bez obzira na posljedice kao osnovnoj i najpozitivnijoj karakteristici tržišne ekonomije. Stav da parazitizam koči one najbolje u razvoju njihovih mogućnosti, te stav da je maksimizacija profita najveće društveno dobro, naravno, u okvirima društveno odgovornog ponašanja. Read the rest of this entry »
Sjećam se jedne TV emisije i diskusije između vlasnika diskoklubova i bivšeg ministra unutarnjih poslova o djeci maloljetnicima koja na užas svojih roditelja kasno izlaze i ostaju u diskoklubovima do u sitne sate. Pitanje je bilo zašto diskoklubovi moraju raditi tako kasno. Zašto se na ples ne bi išlo, recimo, od 20 do 23 sati. Zašto to mora biti od 24 sata nadalje? Read the rest of this entry »
