Hoću i ja

Sin: Koja nepravda, izgleda da ćemo ipak krenuti s polugodištem 12.1., dok druge škole neće.
Majka: Zar vaša škola nema centralno grijanje na plin?
Sin: Imamo kotlovnicu koja grije na ulje.
Majka: I zašto bi to bila to nepravda?
Sin: Učenici drugih škola će doma spavati, a mi moramo učiti!
Majka: Baš je nepravda što ćete imati priliku učiti, dok će drugi pustiti mozak na pašu!

Zašto ne volimo matematiku

Imam matematički mozak, tako mi barem kažu. Volim matematiku i sve bih rado objasnila matematikom. Ali rijetki su oni s kojima nalazim na tome polju zajednički jezik. Većina ne voli matematiku. Evo, razgovaram sa ženom koja bi se rado zaposlila kod nas kao nastavnik ekonomskih predmeta.

Zašto ne volimo kapitalizam?

Privremeni menadžer

Zašto velika većina kod nas ne voli, dapače mrzi kapitalizam? Zato jer on naglašava osobnu odgovornost, daje dobrima prednost – kao i u športu. Tko osvaja medalju? Spori trkač dobrog srca ili najbrži? Jasno, najbrži. Ali, šport je šport i tu se svi igramo, kako oni na terenu, tako i mi navijači na klupama. Ali, kada se to preslika u stvarni život, pa dobar, obrazovan, vitalan, poduzetan dobije više novca, slave, priznanja, zdravlja – e, to je već teško gledati! Jer, učili su nas u socijalizmu da smo svi jednaki, i da bez obzira na osobni doprinos zaslužujemo isto.

Kakvi roditelji – takva djeca

U jednoj privatnoj srednjoj školi, nadobudni i entuzijastični mladi učitelji/profesori organizirali za roditelje svojih učenika redovne tjedne seanse (predavanja, konzultacije) na temu „Kako se nositi s odgojem tinejdžera“. Osim jedne mame (što mislite koje?) od šesto roditelja, nije bilo – ni jednog jedinog zainteresiranog. A kasnije ćemo slušati „Nismo imali prilike, da je država ………….“.

Priča mi mlada profesorica iste škole. Nadobudno i s puno entuzijazma, oformili su mladi profesori grupu pod nazivom „menadžment“. Cilj je bio srednješkolce podučiti tajnama poduzetništva i menadžmenta. Od tristo učenika, javio se za grupu – samo jedan. Za jednoga se grupa nije mogla oformiti, tako da se od ove nadasve dobre ideje odustalo. A kasnije ćemo slušati „država se nije pobrinula da naša djeca …………“, …znate već i sami što.

Odgovornost moćnika

Naslijeđe socijalizma

Koje li neodgovornosti… Oni koji imaju moć, morali su i trebali znati da se neuke narodne mase, ponikle i odgojene u socijalizmu, neće znati same snaći u labirintu tranzicije i tržišne ekonomije. I ovih petnaest i više godina moglo se iskoristiti za smišljeno preodgajanje kako bismo eto 21. stoljeće dočekali „spremni“. Ali ne, petnaest i više godina utrošeno je ni u što. Nisu promijenjeni nastavni planovi, nisu izučeni učitelji, nisu odaslane prave poruke: pravi i dugoročni uspjeh ostvaruje se samo primjenom tradicionalnih vrijednosti kao što su rad, red, skromnost, štednja…. i odgovornost.

Put prema sretnijem društvu

Put prema sretnijem društvu

Nedavno sam boravila u Kanadi, zemlji iz snova. Skromnoj i humanoj, u paničnom strahu da će se američki potrošački mentalitet i tamo proširiti i načeti vrline kojima se sada diči njihov sustav – red, skromnost, solidarnost, dobra organizacija, blagostanje, humanost. U toj prekrasnoj zemlji čula sam riječi koje su mi se zauvijek usjekle u um.

Postoje tri stupa jednog sretnog ljudskog društva:
1. obrazovanje
2. parlamentarna demokracija
3. osjećaj šireg dobra

Dvadeset i četiri godine torture

Šuti Slušaj Štrebaj

Kada je i moje mlađe dijete napokon završilo gimnaziju, imala sam samo jedan spontani i istinski osjećaj: dvadeset i četiri godine torture napokon je završilo. Napokon je završilo to čudno obrazovanje kod kojega su djeca opterećena sa šesnaest predmeta, u kojem na satu njemačkog uče – umjesto lagane i jednostavne konverzacije – komplicirane tekstove o njemačkom književnom i likovnom stvaralaštvu između dva rata. Da je napokon završilo obrazovanje u kojem nije bilo debate, diskusije, internetskog istraživanja. Da je napokom završilo 24 godine ŠSŠ-a (sustava obrazovanja ŠUTI  SLUŠAJ ŠTREBAJ) 

Raspušteni mozgovi

Još pamtim najgoru priču koju sam čula, a vezanu za nedostatak našeg obrazovnog sustava: Jedan mladi, veoma uspješni 23-godišnjak  ispričao mi je kako je prve dvije godine svog visokoškolskog obrazovanja proveo na jednom hrvatskom fakultetu, ekonomskog usmjerenja, na kojemu je vladala sveopća anarhija: studenti su umjesto na predavanjima sjedili po kafićima, na ispitima se prepisivalo a profesori su pred time zatvarali oči.

Meni ne ide matematika, a meni ne ide njemački

Meni ne ide matematika, zato imam jedan. Meni pak ne ide njemački i zato imam jedan. Ja sam pravnik i meni ne ide računanje pa ne moram zato ni pokušati zbrojiti recimo jedan i jedan. I tako u nedogled. Alibiji, alibiji. Dobro da ih ima. I dobro, nek ih ima, sve dok se to mene ne tiče. A gdje me se tiče? U dijelu kada počne jadikovka:

Paljenje lampice

Čitam u tisku da se zbog zabrinjavajućeg nedostatka liječnika, Ministarstvo zdravstva uz potporu svih četiriju medicinskih fakulteta, odlučilo da će studij medicine od iduće akademske godine trajati godinu dana manje. Čelni ljudi Medicinskog fakulteta kako su prenijeli mediji, izjavili su: „naš je zadatak u studijski program uvesti više praktičnog rada, bolje definirati razine znanja, uvesti učenje vještina već od prve godine studija“. Na to se nadošlo tek sada? Ne možeš vjerovati. Ako je tako na medicini, kako je tek na pravu, ekonomiji i raznim ostalim društvenim fakultetima. Nadam se da će mjerodavni ovo pročitati.