Vlada: Znamo da je obećani rok za isplatu zaostatka umirovljenicima prekoračen za dva tjedna. Poručujemo svima da ne brinu.
Porezni obveznik: Poštovani, sukladno Zakonu o upravnom postupku vaša ustanova, trebala mi je odgovoriti u roku od 4 tjedna od primitka moje žalbe. Read the rest of this entry »
Željko: Uh, da mi se vratiti u osamdesete!
Dario: Ne znam baš. Jel’ ti to plačeš za prošlošću?
Željko: Daj se sjeti. Kakav je to život bio! Nitko nam nije visio nad glavom. Uvijek smo mogli skoknuti iz ureda nešto obaviti.
Dario: Da, sjećam se dobro.
Željko: A kad smo za vrijeme radnog vremena sreli poznanika, pala je obavezna kavica. Šef nije kljucao i mjerio vrijeme koliko izbivaš iz ureda. Eh!
Dario: Kakav je bio taj tvoj šef?
Željko: Bio je super. Skoro nikad nije bio u uredu. Svo vrijeme provodio je na sastancima i službenim ručkovima.
Sudjelovala sam – onako, “iz sjene” – na jednom od mnogobrojnih poslovnih seminara. Sudionici su bili zaposlenici, a ja jedini rukovoditelj. Radila se oluja mozgova o temi kakav bi rukovodilac trebao biti. Zaposlenici su pokazali veliku kreativnost i lista na ploči punila se strjelovitom brzinom, i na kraju dogurala do dvadeset dvije vrline koje bi potencijalni šef trebao imati: pravedan, kulturan, stručan, izdržljiv, miran… Došlo mi je da se sakrijem u mišju rupu.
Postavka i stereotip da je poslodavac zločest, a zaposlenik iskorištavan i jadan, neprestano se provlači kroz medije. Još se nikada nitko iz medija nije sjetio da napravi emisiju o jadnim poduzetnicima, o jadnim “šefovima” koji muku muče s nediscipliniranim, nekompetentnim i/ili komotnim zaposlenicima. Read the rest of this entry »
Među osobljem moje tvrtke, među mojim kolegama, ima strastvenih pušača. Ja ne spadam u takve. Ali, gledam i uočavam da svakih sat vremena odu na pušačku pauzu, koja se pokoji puta protegne i na petnaest minuta. Tijekom osmosatnog radnog vremena, njihove stanke “pojedu” gotovo dva sata radnog vremena. Read the rest of this entry »
Management by Yelling - upravljanje deranjem na suradnike
Moram javiti gospodinu Kotleru, američkom stručnjaku za upravljanje marketingom, da smo na ovim prostorima razvili još jedan novi način upravljanja: “Management by Yelling” (iliti po naški: upravljanje deranjem na suradnike).
Direktor tvrtke prošao je nekoliko stupnjeva tzv. leadership seminara (seminara za rukovoditelje), a zaposlenici odradili višemjesečni trening za poboljšanje timskog rada. Usprkos tome, on i dalje viče na svoje ljude. Ovi postaju pasivno agresivni i podmeću mu gdje god stignu. Read the rest of this entry »
Spojile se dvije tvrtke.
U jednoj se radi “po špagi”. U osam sati ujutro, pali se računalo, svi sjedaju i počinju raditi, a kava se pije usput. Ljudi su toliko zaokupljeni poslom da ne dižu glavu s računala. Telefon stalno zvoni, dinamično je. Tako radi i direktor. Imaju sjajne rezultate. Read the rest of this entry »
Imam matematički mozak, tako mi barem kažu. Volim matematiku i sve bih rado objasnila matematikom. Ali rijetki su oni s kojima nalazim na tome polju zajednički jezik. Većina ne voli matematiku. Evo, razgovaram sa ženom koja bi se rado zaposlila kod nas kao nastavnik ekonomskih predmeta. Read the rest of this entry »
U sukobu, bez obzira o kojem se radilo, najlakše je ne zauzeti stranu. Takvi, koji izbjegavaju zauzeti stranu, uvijek nađu argumente koji obje sukobljene strane izjednačavaju u njihovoj krivnji. Relativiziraju.
Ali treba zauzeti stav. Zauzimanje i izricanje svoga stava hrabar je čin koji zahtijeva ne samo hrabrost već i promišljanje, angažiranost, izlaganje samoga sebe riziku greške, gubljenju simpatija i prijatelja te kritici. Daleko je lakše relativizirati, izjednačiti (socijalistički specijalitet) – ispadneš velikodušan, demokratičan, pametan. Dok one, koji zauzmu stav, vrlo lako možeš okarakterizirati kao zatucane, nacionaliste, šoviniste, gramzljivce i okititi ih raznim drugim nepoželjnim imenicama. Ne zauzeti stav tako je ugodno, nikome se ne zamjeriš, ne izazivaš polemike, ne moraš se mučiti pitanjima jesi li u pravu ili ne, ne moraš argumentirati svoj stav.
Dogodilo mi se jednom u mojoj menadžersko-direktorskoj praksi da su se djevojke (tajnice) „počupale“. Sukob je eskalirao u toj mjeri da je bilo vikanja, naguravanja, suza, „tužakanja“. Morala sam se umiješati. Kada bi situacija zaista bila crno-bijela, ne bi bio problem zauzeti stav. Ali svaka strana ima svoje legitimne argumente i upravo u tome leži teškoća zauzimanja stava.
Ipak je na kraju krajeva netko barem malo „krivlji“ i to treba otkriti, odrediti. To znači da će jedna strana biti razočarana. Kako je završilo? U biti sukoba tajnica bila je netrpeljivost manje nadarenih prema nadarenoj. Naime, jedna od tajnica iskakala je radinošću, pameću, ljepotom i finoćom. Ova druga fronta jedva je dočekala prvi ”kiks” te darovite kako bi je orkestralno napale i ocrnile. Kako nisam reagirala ispravno i na vrijeme, darovita je otišla iz tvrtke, ne mogavši podnijeti teror lošijih.
Svojevremeno sam kao visoko rangirana i visoko plaćena direktorica imala zaista zavidno visoku osnovicu na koju je firma za mene plaćala zavidno visok doprinos za zdravstveno osiguranje, toliko visok da si „mog’o pol bolnice kupit“. Ali, u slučaju da dobiješ gripu, idi u čekaonicu i čekaj s dvadeset umirovljenika ili osoba na bolovanju na svoj red. I obično si prehodao i gripu i prehladu, pokvarenih zubiju kao u priči i slično.
