Obrnuti mobbing

Postavka i stereotip da je poslodavac zločest, a zaposlenik iskorištavan i jadan, neprestano se provlači kroz medije. Još se nikada nitko iz medija nije sjetio da napravi emisiju o jadnim poduzetnicima, o jadnim “šefovima” koji muku muče s nediscipliniranim, nekompetentnim i/ili komotnim zaposlenicima.

Ogrlica od graška

Hrvatski turizam

Svake godine, na kraju turističke sezone, počinje prebrojavanje. Međutim, dok druge zemlje poput Francuske nižu bisere, mi radimo ogrlicu od graška. Zašto? Još uvijek smo zatočeni u zamci rudimentarne statistike u kojoj nas zanima broj turista i ostvarenih noćenja. To je dobar materijal za bombastične vijesti. Brojke koje se objavljuju u milijunima su, što uvijek dobro zvuči.

Časno zanimanje

Radni tjedan radno neaktivnog

Radno neaktivne osobe moraju razumjeti da žive od radno aktivnih, a ako to sami ne razumiju, netko kompetentan treba im to staviti do znanja. A što doživljavamo svakodnevno? Prateći medije, stičemo uvjerenje da je jedino pravo i časno zanimanje biti nezaposlen ili u mirovini, eventualno živjeti na državnom proračunu. Svi su ostali potencijalni negativci, gulikože, goniči robova, škrci.

Ljudi koji duže pamte, sjećaju se tzv. „privredne reforme“ 1965. godine kada je jedan od najvećih političkih uspjeha bio što je oko 30 000 obrtnika bilo prisiljeno zatvoriti radnje.

“Država je kriva”

Odgovara - Vlada

Nedavno je bilo nekoliko situacija, između ostalog, u emisiji Otvoreno, kada je određena strana (najčešće naša vrla oporba) po ne znam koji puta izgovorila popularnu i toliko upotrebljavanu populističku krilaticu „država bi trebala“, „država nije“, „država je/bi morala“, itd. Kao da u našoj bajnoj Hrvatskoj postoji samo jedan jedini subjekt koji treba organizirati, odgovarati, brinuti se, usmjeravati, plaćati…, a to je država.

Pages: 1 2

Ako nema, nema

Često čujem genijalne izjave: „Neka država plati“. Koja država!? Čovječe, države nema, ona je prividna tvorevina koja samo administrira i raspodjeljuje novac prisilno konfisciran od bolje stojećih skupina na lošije stojeće skupine.

Velika Britanija – suradnja vlasti i medija za opće dobro

Čitala sam svojedobno kako su britanske vlasti započele u suradnji s medijima veliki zdravstveni projekt. Naime, došlo je do epidemije anoreksije i bulimije. Mediji su spremno prihvatili ideju propagiranja malo većih oblina. Zar ne bi i kod nas moglo doći do slične suradnje za opće dobro nacije, pa da vlast s medijima počne promovirati poduzetnost, rad, red, štednju. Bi, samo nema sluha. Nudili smo našim dnevnim novinama da stave u manju nagradnu igru kao nagradu našu poduzetničku edukaciju. Nije prošlo, daleko je primamljivije nuditi stan jer on osigurava komotan život bez vlastitog rada i rizika. A ako osvojiš vaučer za edukaciju, moraš se pomučiti, a to baš nije popularno.

Odgovornost medija

Često ljudi izvode zaključke temeljem parcijalnih i oskudnih informacija. Nemaju vremena sve čitati, proučavati i istraživati. Osuđeni su na sublimirane informacije iz medija. Stoga je odgovornost medija utoliko veća. A naši masovni mediji (ne ubrajam tu novine koje čita nekoliko stotina tisuća ljudi) kao npr. TV, vrlo često šire  populističke poruke koje samo dolijevaju ulje na vatru, podupirući iluzije i nerealna očekivanja svojih gledatelja. Jer surovi kapitalizam zakucao je na vrata.

Mediji su tu mogli u posljednjih petnaest godina odigrati epohalnu ulogu. Ali, zakazali su. Propustili su jedinstvenu šansu pripremiti široke narodne mase na ono što ih čeka: na brutalnu borbu tržišne ekonomije. Na pravila igre u kojima brzi brzo trče i osvajaju nagrade, dok spori zaostaju, ne dobivaju nagrade, već sjede na klupama. To su pravila kapitalističkog svijeta koji je ustrojen po biologističkom pravilu – tko je jači i brži, dobiva više. To je pravilo koje nikada, baš nikada nećemo moći promijeniti.