Danas mi je digla živce toliko da sam se skoro izderao na nju pred svima. Pripremamo prezentaciju za ključne kupce. Treba rasporediti u dvorani sokove i grickalice. Nisam htio reći Ljiljani da to uradi. Ona inače učini baš sve što od nje zatražim. Ali, ova Mirjana! Kažem joj da rasporedi grickalice po stolovima kad ona meni odbrusi: “Gospodine direktore, znate, ja vam to ne znam raditi. Nažalost to nisam studirala.” Bezobraznica jedna!

Priča voditeljica komercijale:
Onaj primitivac me je prvo pokušao dobiti u krevet. Kad mu to nije uspjelo, počeo me šikanirati na različite načine. Neko vrijeme sam u sebi kipjela. Svaki dan sam išla na posao s glavoboljom i kamenom u želucu. Danas sam promijenila taktiku. Bolje da se ljuti on nego ja.

Više ne zna kako bi me omalovažio, pa je danas pred svima od mene tražio da rasporedim grickalice po stolovima prije što dođu ključni kupci na prezentaciju. Morala sam se jako suzdržati da ne planem. Zadnjim snagama, ali prema van smireno, ljubazno sam odvratila kako to ne znam raditi i da takvo što nisam učila za vrijeme studija. Digla sam mu tlak. Sav se zajapurio u licu.

Vidim kako jedan kupac skida naljepnicu s 10-metarskog kabla i  lijepi ju na 50-metarsku robu. Varam ja tebe, varaš ti mene. Oko za oko, zub za zub.  Blagajnički sustavi su ionako loše kvalitete i ne prepoznaju tu vrstu prijevare.

Cijena označena na polici ne garantira da na blagajna neće naplatiti višu ili nižu cijenu. Čeka se i do 45 minuta, u neklimatiziranom prostoru. Na parkingu je agresija među vozačima takva da prije trebate sklopiti životno osiguranje za sebe i kasko za svoj metalnog ljubimca. Može vam se i dogoditi da na upravo kupljenoj plastičnoj stolici propadnete ako imate više od 70 kila. Nema veze, glavno da je jeftino. Dođem nakon tri mjeseca. Otvoren je i restoran brze hrane.

Jednog dana, razina vode u jami se počela dizati. Namjesto iščekivanja, stupila je lagana panika koja je jačala kako se voda približavala grlu. Odjednom je strah od smrti postao veći od straha od promjene i nevjerice. Ili će se utopiti, ili će preživjeti. Čovjek skupi sve mrvice hrabrosti i otvori poklopac. Zabljesne ga svjetlost. Činilo mu se da će oslijepiti. Nije bilo vremena za razmišljanje.

Zadnjim trunkom snage se odgurne, izađe van i počne trčati glavom bez obzira. Osjećao se ogoljeno i nesigurno. Lažna sigurnost je isčezla. Međutim, počeo je izvirati osjećaj za kojeg je mislio da je nepovratno nestao. Opet je osjećao ruke i noge. Mozak je užurbano radio. Duševna mlitavost je počela isparivati. Počeo je gledati i oko sebe. Onaj glas bio je u pravu.

Što sad, kojim putem poći? Puno nesigurnosti i otvorenih pitanja. Sretne čovjeka, blistavo zadovoljnog. Upita ga: Kuda trebam ići? Što trebam raditi? Gdje ću naći sigurnost?

Odgovor je glasio: U sebi.

A moj limeni ljubimac?

Priča mi znanica:
Više nemam gdje parkirati u svojoj ulici! Počeli su ugrađivati stupiće u nogostupe. I to s obje strane. Nećemo valjda dogurati kao oni u Japanu. Tamo smiješ kupiti novi auto samo ako dokažeš da posjeduješ parkirno mjesto ili garažu. Jučer sam srela radnike dok su izvodili te radove i pitala ih kome ovo možemo zahvaliti.

Uzvratili su mi pitanjem da li znam tko mi je predsjednik gradske četvrti. Pitam ja njih, kakve veze ima taj neki predsjednik sa stupićima. Kad oni: “Ima jako puno veze, on je odgovoran za to.” Mogu ti reći da sam se posramila. Znam puno toga o svjetskoj politici, a ne znam tko mi kroji sudbinu u mojoj blizini.  Idem u općinu saznati tko je to, pa ću mu napisati mail i upitati “za zdravlje”.

Rizik odluka

A: Ne izlazim na sljedeće izbore. Morao bih izabrati od svih zala manje zlo.
B: I što je u tome loše?
A: Malo zlo će dolaskom na vlast postati veliko.
B: Možda. Reci mi, živimo li u savršenom svijetu?
A: Naravno da ne. To svatko zna. Ali ja ne želim birati između većeg i manjeg zla. Želim birati dobro. Samo se nigdje ne nudi!
B: Dakle, moramo birati.
A: Ali, kako mogu biti siguran da li sam dobro izabrao.
B: Možeš li gledati u budućnost?
A: Ne.
B: Znači, nema sigurnosti. Je li lakše uopće ne donositi odluke?
A: Svakako.
B: Ako pustiš drugoga da za tebe donese odluku time što ne biraš i ne odlučuješ, što time biraš?

EU - zlatna koka?

- Mama! – zaviče Hrvatska.
- Što je kćeri? – pita majka Europska Unija.
- Trebam novaca!
- Kćeri draga, zar još nisi otvorila onu internetsku stranicu o kojoj sam ti govorila prije nekog vremena?
- To mi je prenaporno! – zakoluta očima malena Hrvatska.
- Rekla sam ti da prvo trebaš uplatiti u zajednički EU-fond zatim se potruditi da taj novac uložiš u dobre projekte.
- Znam da si bogata. Zašto si tako škrta? -  razmaženo dijete naviklo je dobiti sve bez muke.
- Dijete, punoljetna si. Došlo je vrijeme da odrasteš i preuzmeš neke odgovornosti.
- Baš si nekakva! Dobro, kad baš hoćeš, pogled ću tu stranicu. – Reci, a u kakve projekte trebam ulagati?
- Kao prvo, profitabilne, i one koji će osigurati dugoročan razvoj.
- Ma koga to briga!? Ja trebam novac sada. Nije me briga što će biti za godinu-dvije. Ja živim sada.
- Jesi li kad čula da prvo trebaš nešto dati da bi poslije dobio?
- Možeš mi to garantirati?
- Takve garancije ne postoje. Dobrodošla u svijet odraslih.

Vozimo se dalje…
- A pogledaj sad ovo „Kupite dva, dobijete tri“, pročitam poruku s plakata pokraj ceste

Istina jest: štedim ako ne kupujem; ako dobijem tri onda je cijena trećeg komada uračunata u prva dva. Točka. Kad se laž ponovi desetak puta postaje – istina?