Dužnost menadžera ne iscrpljuje se samo u vođenju tvrtke, već u prepoznavanju posebno sposobnih suradnika i njihovom pozicioniranju na odgovorne dužnosti. Kratko rečeno, zadaća mu je provođenje pozitivne selekcije, temeljne pretpostavke svakog napretka.
A čemu smo mi svjedoci? Nekim čudnim sustavom na ključne položaje politika postavlja nekompetentne osobe u skladu s izbornim rezultatima i time pokazuje koliko im je istinski (malo) stalo do društvenih interesa.
Ti nekompetentni redovito sobom dovode još nekompetentnije od sebe da bi mogli vladati. A kako bi za njih napravili mjesta, redovito eliminiraju kompetentne. Naime, treba znati da struka ima svoje dostojanstvo i da se stručni ljudi ne daju voditi od nestručnih, te u najvećem broju slučajeva sami napuštaju takve tvrtke. Tako se dogodilo u jednoj financijskoj kući da je po dolasku notornog diletanta na ključnu poziciju, u kratko vrijeme tvrtku napustilo tridesetak osoba visoke stručnosti.
Treba strogo razlikovati pojam upravljanja od pojma vladanja. Upravljanje je u funkciji tvrtke, a vladanje u funkciji vladara pri čemu je interes tvrtke u drugom planu. Za upravljanje je potrebno znanje, a za vladanje je dovoljno biti okružen odanim poslušnicima koji se vrlo lako okupe uz natprosječne povlastice.
A sudbina tvrtke? To i tako nikoga ne zanima.
