Lokomotive

Poduzetnik je osoba s nesigurnim prihodima. To zna svatko tko se okušao u poslovnim utakmicama. Paleta iznenađenja je nesaglediva.

Mali poduzetnik

Ako statistike kažu da je postotak poduzetnika u jednoj populaciji između 4 i 5 %, iskustvo mi pokazuje da je njihov stvaran mnogo manji. Čini mi se da se može izraziti u promilima. Dok statistika polazi od broja registriranih poslovnih subjekata, moja procjena (neverificirana i temeljena na osobnim opažanjima u radu s klijentima i razgovorima s kolegama) polazi od izvođenja pojma proaktivnosti.

Pazi s kime posluješ – vrtlarica

Preporučio mi znanac vrtlaricu za uređenje vrta oko stambene zgrade. Ja po običaju galantno platim sve unaprijed nadajući se da ću dobiti ne bolju i jeftiniju uslugu, već samo korektnu za korektnu nakandu. Počelo je dobro, zasadila dio bilja, mi nju i njenu ekipu častili ručkovima, ali najednom prestala dolaziti. Ljeto dođe, rok za sadnju prođe, dođe i jesen, nje nema.

Pazi s kime posluješ – arhitekt

Priča mi znanac kako je gradio kuću. Znao je da je glavno izabrati dobroga arhitekta, da o tome ovisi čitav projekt. A bojao ih se, znao je da su arhitekti umjetnici zalutali u grotlo administracije i praktičnog djelovanja i da se baš ne snalaze u praktičnom zadatku vođenja projekta. I sakupio čovjek devet ponuda, sve simpatični respektabilni arhitekti s mnogobrojnim referencama. Ne zna koga da izabere.

Efikasnost i u molitvi

Zamolismo tetu Maru da se pomoli za pokojnog Matu. Ali Mare uzvrati “ja se ne molim samo za jednoga. Koje rasipanje vremena i energije. Kad se ja molim, to je onda istovremeno za njih pa najmanje stotinu.”

Razmažena

Kao direktor manjeg poduzeća, zaposlila sam jednom kao voditelja administracije mladu, ugodnu ali razmaženu Zagrepčanku. Nakon početnih mjesec-dva (dok je novi još amnestiran i dok se eventualne greške podvode pod termin “uhodavanje”) počelo je s problemima. Razmažena je, žureći se u hedonistički život odmah nakon završetka radnog vremena, predavala nedovršene, neprekontrolirane, nedorađene i često pogrešne uratke, koje sam do kasno u noć svakodnevno ispravljala.

Izjednačavanje krivnje

U sukobu, bez obzira o kojem se radilo, najlakše je ne zauzeti stranu. Takvi, koji izbjegavaju zauzeti stranu, uvijek nađu argumente koji obje sukobljene strane izjednačavaju u njihovoj krivnji. Relativiziraju.

Ali treba zauzeti stav. Zauzimanje i izricanje svoga stava hrabar je čin koji zahtijeva ne samo hrabrost već i promišljanje, angažiranost, izlaganje samoga sebe riziku greške, gubljenju simpatija i prijatelja te kritici. Daleko je lakše  relativizirati, izjednačiti (socijalistički specijalitet) – ispadneš velikodušan, demokratičan, pametan. Dok one, koji zauzmu stav, vrlo lako možeš okarakterizirati kao zatucane,  nacionaliste, šoviniste, gramzljivce i okititi ih raznim drugim nepoželjnim imenicama. Ne zauzeti stav tako je ugodno, nikome se ne zamjeriš, ne izazivaš polemike, ne moraš se mučiti pitanjima jesi li u pravu ili ne, ne moraš argumentirati svoj stav.

Dogodilo mi se jednom u mojoj menadžersko-direktorskoj praksi da su se djevojke  (tajnice) „počupale“. Sukob je eskalirao u toj  mjeri da je bilo vikanja, naguravanja, suza, „tužakanja“. Morala sam se umiješati. Kada bi situacija zaista bila crno-bijela, ne bi bio problem zauzeti stav. Ali svaka strana ima svoje legitimne argumente i upravo u tome leži teškoća zauzimanja stava.

Ipak je na kraju krajeva netko barem malo „krivlji“ i to treba otkriti, odrediti. To znači da će jedna strana biti razočarana. Kako je završilo? U biti sukoba tajnica bila je netrpeljivost manje nadarenih prema nadarenoj. Naime, jedna od tajnica iskakala je radinošću, pameću, ljepotom i finoćom. Ova druga fronta jedva je dočekala prvi ”kiks” te darovite kako bi je orkestralno napale i ocrnile. Kako nisam reagirala ispravno i na vrijeme, darovita je otišla iz tvrtke, ne mogavši podnijeti teror lošijih.

Časno zanimanje

Radni tjedan radno neaktivnog

Radno neaktivne osobe moraju razumjeti da žive od radno aktivnih, a ako to sami ne razumiju, netko kompetentan treba im to staviti do znanja. A što doživljavamo svakodnevno? Prateći medije, stičemo uvjerenje da je jedino pravo i časno zanimanje biti nezaposlen ili u mirovini, eventualno živjeti na državnom proračunu. Svi su ostali potencijalni negativci, gulikože, goniči robova, škrci.

Ljudi koji duže pamte, sjećaju se tzv. „privredne reforme“ 1965. godine kada je jedan od najvećih političkih uspjeha bio što je oko 30 000 obrtnika bilo prisiljeno zatvoriti radnje.

Mimoze i kaktusi

Slučajno slušam u krugu prijatelja žučnu diskusiju na temu krize, u koju se ne miješam, samo slušam.

Govori Vesna, zaposlena u sigurnoj i ugodnoj državnoj službi i neprestano na bolovanjima, ali veoma kivna na državu zbog malih plaća,  “Neka mi država osigura umjesto 3.500 kn plaću od 6.000 kn, pa neću onda…” Valjda je mislila da neće stalno biti na bolovanjima.

Preko reda kod doktora

Svojevremeno sam kao visoko rangirana i visoko plaćena direktorica imala zaista zavidno visoku osnovicu na koju je firma za mene plaćala zavidno visok doprinos za zdravstveno osiguranje, toliko visok da si „mog’o pol bolnice kupit“. Ali, u slučaju da dobiješ gripu, idi u čekaonicu i čekaj s dvadeset umirovljenika ili osoba na bolovanju na svoj red. I obično si prehodao i gripu i prehladu, pokvarenih zubiju kao u priči i slično.

Diktator

Počujte jednu priču iz dva različita kuta gledanja.

Uleti direktorica prva u deset do osam ujutro u ured (po principu prva dolazi zadnja odlazi), svuče kaput, napravi kavu i u osam već radi punom parom, ne bi li ulovila sat vremena prije početka cjelodnevne gužve. I treba joj njena tajnica da natipka, pripremi, izvadi, nazove i još tisuću drugih stvari koje treba utrpati u taj jedan dragocjeni i neponovljivi  jutarnji sat. Ali Vesne nema iako joj je rečeno da joj radno vrijeme počinje u osam ujutro.