Ljubitelji pasa i demokracija

Jedan od nedemokratskijih dijelova stanovništva su ljubitelji pasa. Zgražaju se ako ne voliš pse i ne dopuštaš im da skaču po tebi, kidaju najlonke, mažu šapama odjeću, ližu te. Ili, ako slučajno nekoga smeta noćno lajanje, to ljubitelji pasa nikako ne mogu razumjeti. Ne mogu razumjeti da postoje ljudi drugačji od njih, koji ne vole hladne pseće njuške, koji ne vole da ih pseći lavež probudi noću, koji nisu oduševljeni kada nasred ceste nagaze na pseći izmet, koji ne vole da im pas podere čarape, zamaže odijelo ili uplaši dijete.

Khuen Hedervary – hrvatožder ili patriot

Nešto malo o povijesti i pristupu povijesnim činjenicama. Od 1883. do 1903. na čelu Hrvatske kao hrvatski ban stolovao je mrski Khuen Hedervary, kako to čitamo u svim povijesnim prikazima. Uzima mu se za zlo da je kao Mađar njemačkog podrijetla, intenzivno provodio mađarizaciju Hrvatske, što je istina. Bio je izvršitelj velikomađarske  državne politike koju je poslušno provodio.

Demokratska prava destruktivaca 2

Svojevremeno je kod nas dočekan na nož prijedlog američke vlade da se suglasimo sa nenadležnosti haškog suda  za američke vojne osobe, već da za njih nadležan bude američki vojni sud. Naša javnost nije mogla prihvatiti takav stav jer bi to značilo, kako su oni mislili, privilegiiranje američkih vojnih delikvenata.

Demokratska prava destruktivaca 1

Postoji zemlja koja je godinama napadana od svojih susjeda. Kada je konačno odlučila, nakon svih bezuspješnih mirotvornih intervencija, uzvratiti udarac, doživjela je oštru kritiku cjelokupne demokratske svjetske javnosti (osim, naravno, kaubojske Amerike). Zar žrtva ima prava tek posthumno?

Iseljenje

Stanarski računi

Priča mi znanac, inače veterinar da je nedavno sudjelovao u jednom iseljenju. Tročlana obitelj dvadeset je godina, ne plaćajući stanarinu, živjela u društvenom stanu. Zadnjih godina nisu plaćali ni režije, nisu održavali nekretninu i zbog opasnosti po život, vlasnik (država) ih je morao iseliti. Pokušali su to jednom, dva puta. Treći put sakupilo se više od trideset ljudi da bi iselilo njih troje.

Specijalci i stručnjaci za eksploziv (ovršenici su prijetili bombom), veterinari (ovršenici su imali psa), predstavnici vlasnika, odvjetnici, hitna pomoć (ovršenici je pozlilo), članovi HHO-a, bilježnik… itd. Trideset ljudi izgubilo je gotovo čitav dan bez rezultata. Obitelj nije iseljena. Kada smo ovu priču ispričali mladima na jednoj od radionica, spontano su pitali: ”A tko to plaća?” Odgovor je bio: ”Ovoga časa, vaši roditelji i ostali porezni obveznici, a uskoro vi.” Mladi su se ”našalili” da će ipak još jednom dobro razmisliti o planovima iseljenja u Irsku ili Ameriku.

Lukavi Pero

Priče su priče, a ne stvarnost? Da bar!

Gospodin Treni, trener košarkaškog kluba, bira mlade košarkaše. I Pero se javi na audiciju ali ne prođe. Borben i svadljiv, inzistira da mu se objasni zašto nije prošao. Čak prijeti tužbom. Klub je popusti i pokaže mu rezultate selekcije. Vidjevši da je, među ostalim jedan od glavnih razloga odbijenice i njegova visina (nije dovoljno visok) odluči tužiti klub za diskriminaciju. Treni je bio siguran da će spor zbog njegove bizarnosti dobiti.

Diskriminacija

Priča mi znanica, blizu četrdesetih godina, sklona neradu, da se natjecala za radno mjesto u komercijali jedne tvrtke u stranom vlasništvu i da nije prošla. Ja joj usput rekoh da većina tvrtki u stranom vlasništvu daje prednost mladom kadru.  Moja je znanica skočila uzviknuvši da je to bezobrazluk, te da bi ih mogla tužiti za diskriminaciju.

U sebi sam pomislila da je  s takvim stavom ni ja ne bih zaposlila. Osoba poput nje počela bi se buniti prije nego što sjedne prvi dan za svoj stol. Osim toga, ta priča o diskriminaciji otišla je predaleko. Nalikuje mi na priču o neuglednoj djevojci koja je došla na manekenski kasting i nije prošla jer su uzimali samo mršave i lijepe, pa je zato tužila organizatora za diskriminaciju.  Nije moguće da je linija između slobode izbora i diskriminacije tako tanka. Ili se pojam diskriminacije, potaknut sve većim naglašavanjem ljudskih prava, počeo sve više zloupotrebljavati.

Izbori

Narode, stegni remen

Novinar Krešimir Kovačić, sin književnika Ante Kovačića, zabilježio je jednu zgodu iz Krapine prateći kao novinar korteširanje (predizborna kampanja) prije prvog svjetskog rata. Najoriginalniji kandidat bio je mjesni, izuzetno korpulentan trgovac, koji se biračima predstavio transparentom “zadržite nas debele na vlasti, jer smo jeftiniji od ovih izgladnjelih koje tek morate utoviti”. Svaka sličnost s današnjim događanjima je slučajna.

Siromaštvo

Nazočila sam zanimljivoj diskusiji sociologa i prosječno obaviještene osobe. Polemika je počela  monologom sociologa o sveopćem siromaštvu stanovništva (kopanje po kontejnerima i sl.). Sociolog je u svome monologu krenuo od usvojenih demagoških stereotipa da naša nacija grca u siromaštvu. Međutim, sociolog nije znao dati smislen odgovor na sljedeće činjenice:

Je li nekad bilo bolje?

Često slušamo kako je nekad bilo bolje, zaboravljamo da je telefon bio luksuz na koji se čekalo desetljećima i to uz velike osobne uplate, a kada su stigle Škode, čekalo se u redu po nekoliko dana. Čitava plaća odlazila je na gojzerice ili  drvenu dasku-dvije. Golf se smatrao glavnim zgoditkom na lutriji. Subotom je po stotinu ljudi čekalo Večernji kako bi mogli biti prvi u potrazi za podstanarskim smještajem. Danas se takav smještaj nudi.